81
auspicious situation. The threat of pirates should also not
be overlooked, among whom there were even those of
English origin.
Despite Venetian attempts to maintain good relations
with the Ottoman Empire, a series of Ottoman moves,
among them the bold incursion into the territory of
Zadar and Nin in early 1570, led to the outbreak of the
Ottoman-Venetian War, which largely benefited the
Ottomans. The great victory of the Holy League (the Pa-
pal states, Spain, Venice, Naples, Sicily, Genoa, the Grand
Duchy of Tuscany, the Duchy of Savoy, Parma, Urbino
and the Maltese Knights) over the Ottoman fleet in the
Battle of Lepanto, which took place on 7 October 1571 at
the city of Lepanto (Gr.
Nafpaktos
), located in the strait
between the Gulf of Patras and the Corinthian Gulf, did
not greatly influence the course of events.The victory was
unexploited, and the Venetian Republic was compelled to
sue for peace in 1573, forsaking Cyprus and the conque-
red portion of Dalmatia, and also paying an indemnity of
300,000 ducats.
After the Ottoman-Venetian War, the residents of Za-
dar, reduced to a minimum area of the commune on the
Ottoman border, lived in constant fear of new attacks;
the fertile fields of the Zadar hinterland were deserted,
and the constant unrest spun out of the control of both
the Venetian and Ottoman authorities. The populati-
on fled into Zadar and the surrounding islands, which
increased the Croatian population of the city, but at the
same time emptied the surrounding villages. This trend
continued into the following century. As a result of the
Ottoman-Venetian War and the conditions of the peace
demarcation, Biograd became the most forward and one
of the most important Venetian defence fortifications, so
during the following century life in this area was subju-
gated to military-defensive interests and the demands of
the Venetian military command in charge of northern
Dalmatia. Parallel to the repair and reinforcement of the
defensive system, the Venetian military command also
worked toward the organization of local military units.
The commander of the domestic, Croatian companies
(
governatore dei Croati di Zara Vecchia
) had his seat at the
time in the restored castle.
On the other side of the border, the Ottoman Krka-Lika
Sanjak, with its seat in Knin, was established in 1580. The
sanjak was administered by a sanjak-bey, who most often
resided in Vrana. Border conflicts and skirmishes at the
Biograd border did not stop, and in the period from 1580
to 1582, Ottoman subjects residing in Vrana made forays
across the border, seizing people and livestock.
From the sea there was the threat of the Uskoks of Senj,
units composed of fugitives from the broader territory
of central Dalmatia, particularly from the fortress of Klis
above Split, which the Ottomans seized in 1537. The
Uskoks operated out of the northern coastal town of Senj,
in the territory of the Senj Captaincy, and on the estates
of the Croatian Zrinski and Frankapan magnates (from
susjedstva doveo ju je u osjetljivu i za gospodarski razvoj
nimalo povoljnu situaciju. Ne treba zanemariti niti opa-
snosti od gusara, među kojima sve češće onih engleskoga
podrijetla.
Iako je, nemajući mnogo izbora, nastojala održati dobre
odnose s Osmanskim Carstvom, niz osmanskih poteza,
među kojima i snažan prodor na zadarski i ninski teritorij
početkom 1570. godine, doveli su do izbijanja Ciparskog
rata koji se uglavnom odvijao u korist Osmanlija. Velika
pobjeda Svete Lige (Papinska država, Španjolska, Mletačka
Republika, Napulj, Sicilija, Genova, veliko vojvodstvo To-
skane, vojvodstva Savoja, Parma i Urbino i Malteški vite-
zovi) nad osmanskom flotom u Lepantskom boju koji se
odigrao 7. listopada 1571. godine kod grada Lepanta (grč.
Nafpaktos
), smještenog u tjesnacu između Patraskog i Ko-
rintskog zaljeva, nije bitno utjecala na razvoj događaja. Po-
sljedice pobjede ostale su neiskorištene, ne olakšavajući po-
ložaj Mletačke Republike, koja je 1573. godine bila prisilje-
na potpisati mirovni ugovor odrekavši se Cipra i osvojenog
dijela Dalmacije, plativši uz to odštetu od 300.000 dukata.
NakonCiparskog rata stanovnici Zadra, svedenog na kraj-
nje prostorno ograničenu komunu na osmanskoj granici,
živjeli su u stalnom strahu od novih upada; plodna su
polja zadarskog zaleđa napuštena, a neprestani nemiri iz-
micali su kontroli i mletačke i osmanske vlasti. Stanovniš-
tvo je bježalo u Zadar i na okolne otoke, čime je porastao
broj hrvatskog življa u gradu, ali su istovremeno opustjela
okolna sela. Takvo se stanje nastavilo i u narednom sto-
ljeću. Posljedicama Ciparskoga rata i uvjetima mirovnog
razgraničenja Biograd je postao najisturenija i jedna od
najvažnijih mletačkih obrambenih utvrda pa je tijekom
narednog stoljeća život na tom prostoru bio podređen
vojno-obrambenim interesima i zahtjevima mletačkog
vojnog zapovjedništva sjevernodalmatinskoga područja.
Usporedo s popravkom i učvršćivanjem obrambenog su-
stava, mletačko vojno zapovjedništvo radilo je i na ustroju
tamošnjih vojnih postrojbi. U obnovljenom kaštelu sjedi-
šte je tada imao zapovjednik domaćih, hrvatskih četa (
go-
vernatore dei Croati di Zara Vecchia
).
S druge strane granice, godine 1580. osnovan je Krčko-lič-
ki sandžakat sa sjedištemu Kninu. Sandžakatom je uprav-
ljao sandžakbeg koji je najčešće boravio uVrani. Pogranič-
ni sukobi i čarkanja na biogradskoj granici nisu prestajali,
a u razdoblju od 1580. do 1582. na biogradski su teritorij
provaljivali osmanski podanici nastanjeni u Vrani, otima-
jući ljude i stoku.
S morske strane prijetila je opasnost od senjskih uskoka,
postrojbi sastavljenih od prebjega sa šireg područja središ-
nje Dalmacije, posebice iz utvrde Klis nad Splitom, koju
su Osmanlije osvojili 1537. godine. Uskoci su djelovali u
Senju, na području Senjske kapetanije te na posjedima
hrvatskih magnata Zrinskih i Frankapana (od Rječine do
Zrmanje i u unutrašnjosti do Brinja i Otočca). Potpadali
su pod zapovjedništvo senjskoga kapetana; od 1537. bili su
pod upravom bečkog Dvorskog ratnog vijeća, a od 1578.
podUnutrašnjoaustrijskimratnimvijećemuGrazu.Vojno
